Istorija

Brojni arheološki lokaliteti u gradu i okolini ukazuju na kontinuitet naseljavanja još od praistorije. Višeslojni nalazi iz neolita, eneolita, bronzanog i gvozdenog doba (Bahmanova i Miloradovićeva ciglana): materijalni ostaci kulture Dačana: sarmatske nekropole, nalazi vila rustika iz doba rimskog provincijala, avarska pojasna garnitura: nalazi iz doba seobe naroda i slovenske materijalne kulture IX i X veka (Najeva ciglana), potvrđuju intenzivno naseljavanje ovog područja.

Prvi i najstariji naziv za Pančevo bio je Panuka, iz vremena Arpadovića (IX vek). U geografskom delu Idrizija, iz 1153. godine, pominje se prvi put u pismenom izvoru kao trgovište pod imenom Bansif, zatim 1430. godine u povelji beogradskog kapetana M. Talovca kao Pančel. U zapisima putopisca Evlije Čelebije iz 1960. godine navodi se kao Panzova, sa opisom kasabe, tvrđave sa džamijom i javnim građevinama.

U periodu 1552. do 1716. godine Pančevo se nalazi pod turskom vlašću, u sastavu Temišvarskog sandžaka. U to vreme Pančevo je imalo obeležje naselja sa utvrđenjem orijentalnog karaktera i pretežno hrišćanskim stanovništvom. Ulaskom austro-ugarske vojske 1716. godine i Požarevačkim mirom, dve godine kasnije, Pančevo je ušlo u sastav austrougarske monarhije. Sve do 1764. godine imalo je položaj kameralnog trgovišta i nalazilo se pod vojnom i komorskom upravom.

Nekadašnje tursko naselje, rušeno i često pustošeno za vreme austro-turskih ratova, postepeno se obnavljalo i podizalo. Za vreme banatske vojne granice, Pančevo postaje vojnograničarska varoš i sedište XII nemačko-banatskog graničarskog puka. To je uslovilo širenje grada.

tvrdjavaФото: Историјски Архив Панчево
 

Stanovništvo su sačinjavali Srbi, Turci, Nemci, Rumuni, Jevreji i u manjem broju neki drugi narodi. U periodu 1720. do 1722. započelo je doseljavanje Srba iz okoline Temišvara, koji osnivaju sadašnju Gornju varoš. Istovremeno doseljavaju se u Pančevo i nemački kolonisti sa gornje Rajne koji formiraju Donju varoš. Rumuni se doseljavaju oko 1767. godine i žive u jednom i u drugom delu varoši. Spajanjem ove dve opštine u komunitet 1794. godine Pančevo dobija karakter grada, sa magistratom i gradskom upravom.

Od početka XVIII veka sagrađene su u gradu reprezentativne javne i državne (erarske) građevine: Crveni i žitni magacin (1724), Solara (1718), Kontumac (1726), Pivara (1722), Bolnica (1833), Magistrat (1833-1838), Velika i Mala kasarna, Štabska zgrada, kuća sa sunčanim satom, Graničarska kuća, Pučka banka, svetionici na Tamišu, zgrada gimnazije …

Pančevo 1918. godine ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, što dovodi do bližeg povezivanja sa ekonomski manje razvijenom Srbijom.

Posle drugog svetskog rata u Pančevu se započinje planski i svestrani razvoj. U Pančevu, kao višenacionalnoj sredini svi narodi i narodnosti uživaju ravnopravnost i slobodno formiraju svoj kulturni identitet. Oživljavanjem industrije, šezdesetih i sedamdesetih godina grad počinje naglo da se širi i tada nastaju naselja “Utvina kolonija”, “Tesla”, “Misa”, “Kotež”, “Strelište”. U bliskoj budućnosti grad će se širiti na desnu stranu reke Tamiš.

plan

Crtež: Jugoslav Beljin